GORNJI HORIZONTI: Tajni ugovori “historijskog megaprojekta” koji prijeti da ostavi Neretvu bez trećine vode

“Radove na projektu ‘Gornji horizonti’ bi trebalo zaustaviti kako bi se provela ažurirana procjena uticaja na okoliš za cijeli projekat, uključujući nova terenska istraživanja i ozbiljne konsultacije s Hrvatskom i Federacijom BiH. Jasno je da vlasti Republike Srpske to neće učiniti dobrovoljno, zbog čega su pravni postupci i politički pritisak ključni”, upozorava za Valter Pippa Gallop, savjetnica za energetsku politiku u jugoistočnoj Evropi u organizaciji CEE Bankwatch Network

Dok Elektroprivreda RS i lokalne vlasti slave probijanje tunela i najavljuju „energetsku stabilnost“ u ovkviru hidroenergetskog sistema Gornji horizonti, ekološke organizacije i međunarodne analize upozoravaju da se radi o megaprojektu koji preusmjerava vode iz sliva rijeke Neretve u Trebišnjicu, uz rizik presušivanja Bune, Bunice i Bregave, ubrzanog zaslanjenja donje Neretve i daljeg urušavanja Hutovog blata.

Prema podacima međunarodnih organizacija, riječ je o projektu čija se vrijednost već mjeri stotinama miliona maraka, dok konačni trošak cijelog sistema, opterećen kreditima i državnim garancijama, još nije javno poznat i može premašiti i milijarde maraka.

SAKRIVENI UGOVORI I SPORNE DOZVOLE

U istočnoj Hercegovini je, krajem oktobra, probijen dovodni tunel dužine 12,2 kilometra, ključni infrastrukturni element hidroelektrane Dabar i cijelog HE sistema Gornji horizonti. Investitor, Elektroprivreda Republike Srpske, ovaj potez predstavlja kao dokaz da „nema prepreka“ da se projekat završi do jeseni 2027. i proljeća 2028. godine, kada bi akumulacija trebalo da bude puna, a hidroelektrana počne proizvoditi struju.

Projekat Gornji horizonti nije jedna hidroelektrana, već složen hidroenergetski sistem koji podrazumijeva izgradnju tri velike hidroelektrane (HE) – Dabar, Nevesinje i Bileća – uz mrežu brana, akumulacija, kanala i podzemnih tunela u krškim poljima istočne Hercegovine. Njegova suština je preusmjeravanje voda iz sliva rijeke Neretve u sliv Trebišnjice, čime se mijenja prirodni hidrološki režim cijelog područja.

Sistem je zamišljen kao nadogradnja već postojećih Donjih horizonata, odnosno hidroelektranaTrebinje I i II, Čapljina i Dubrovnik, i predstavlja jedan od najvećih hidrotehničkih zahvata u kršu jugoistočne Evrope.

„HE Dabar je najveći hidroenergetski objekat koji gradi javna kompanija na prostoru bivše Jugoslavije u proteklih 35 godina“, izjavio je Luka Petrović, direktor Elektroprivrede RS.

S druge strane, isti taj „istorijski“ projekat već godinama proizvodi i jednu drugu vrstu kontinuiteta: kontinuitet netransparentnosti, sudskih sporova, poništavanja dozvola, žalbi prema međunarodnim tijelima, i upozorenja da bi cijena mogla biti trajno narušena hidrologija krša, od Nevesinjskog i Dabarskog polja, preko izvora Bune i Bunice, do delte Neretve.

Čitav projekat je, prema riječima Pippe Gallop, savjetnice za energetsku politiku u jugoistočnoj Evropi u organizaciji CEE Bankwatch Network, osmišljen tako da preusmjeri vodu iz sliva Neretve u sliv Trebišnjice, odakle bi se dalje vodila ka planiranim, a potom i prema postojećim HE u blizini Trebinja i Dubrovnika.

„Trenutno voda iz krških polja u Republici Srpskoj dospijeva u pritoke Neretve putem ponora i podzemnih tokova. ‘Gornji horizonti’ bi blokirali ili u velikoj mjeri smanjili protok kroz te sisteme, ostavljajući Neretvu praktično na milost i nemilost operateru hidroelektrana“, upozorava Gallop.

Vladimir Topić iz Centra za životnu sredinu ide i korak dalje, ocjenjujući da su Gornji horizonti danas „najgori hidroenergetski projekat u čitavoj Evropi“.

„Riječ je o megaprojektu izgradnje tri hidroelektrane na izuzetno osjetljivom kraškom području, u vremenu klimatskih promjena, kada podaci pokazuju da više od 70 odsto rijeka u regionu nema isti proticaj kao prije pola vijeka. Uprkos tome, projekat se temelji na zastarjelim podacima i planira prevođenje vode iz sliva Neretve u sliv Trebišnjice, što ga čini jednim od najproblematičnijih u Evropi“, ističe Topić u razgovoru za Valter.

MEGAPROJEKAT – ALI I PROŠLOG VIJEKA

Na konferenciji za medije održanoj polovinom septembra u Administrativnom centru Vlade RS, najviši entitetski zvaničnici odbacili su sve kritike na račun projekta Gornji horizonti, insistirajući da su ispoštovane sve zakonske procedure i da ne postoji osnov za zabrinutost. Novi premijer RS Savo Minić izjavio je da „Republika Srpska ima sve potrebne dozvole koje su potrebne za projekat Gornji horizonti“, dodajući da je riječ o „ozbiljnim investicijama koje uvijek prate osporavanja“.

„Mi smo ispunili zakonske obaveze, a bili smo i na sudu“, naveo je Minić, relativizujući upozorenja stručnjaka o mogućem smanjenju količine vode u rijeci Neretvi.

Na konstataciju novinara Valtera da stručnjaci upozoravaju kako bi Neretva mogla ostati bez oko trećine svojih voda, premijer je uzvratio pitanjem „postoji li neka studija o tome“, ocjenjujući da ga ne interesuje što to „priča tamo neki akademik“.

Minić je dodao da vlasti, kako je rekao, „ne rade Buk Bijelu, ne rade aerodrom u Trebinju, i uvijek ima kao neki problem sa našim projektima“, naglašavajući da je ključna stvar to što je oprema za tri generatora već naručena, zbog čega „neće biti nikakvog kašnjenja“, te da se početak rada očekuje sredinom 2027. godine.

„Možda su ekolozi i u pravu, ali zato postoje pravosudni organi“, zaključio je Minić, podsjećajući da je upravni spor trajao četiri godine.

Ministar energetike i rudarstva RS Petar Đokić nadovezao se tvrdnjom da je riječ o „studioznom projektu“ sa dugom istorijom planiranja.

„Rađene su studije i elaborati i prije rata. Projekat Gornji horizonti je rađen u krugu najeminentnijih stručnjaka tog perioda“, rekao je Đokić, dodajući da su dokumenti iz tog vremena korišteni i danas, ali da su „rađene i nove studije“.

„Niko se ne bi upuštao u tako ogroman projekat a da sutra imamo, da tako kažem, ‘brod bez mora’, ili da to ugrozi vodeni tok“, poručio je Đokić.

Kada se premijer Savo Minić poziva na „četvorogodišnji upravni spor“, riječ je o sudskim i upravnim postupcima vođenim u periodu od 2017. do 2022. godine, koji su se odnosili isključivo na ekološku dozvolu za HE Dabar, a ne na cjelokupan sistem Gornjih horizonata. U tim postupcima osporavana je zakonitost obnavljanja ekološke dozvole na osnovu Studije uticaja na okoliš iz 2012., bez izrade nove procjene i bez šireg učešća javnosti. Sudovi su se bavili proceduralnim i formalnim pitanjima, dok su suštinski ekološki i prekogranični efekti projekta ostali izvan sudskog razmatranja, a nova, sveobuhvatna procjena uticaja na okoliš za cijeli projekat, nikada nije urađena.

Takođe, važno je znati da iza ovih političkih uvjeravanja i proceduralnih argumenata stoji tehnički izuzetno složen hidroenergetski sistem, čije se posljedice ne zadržavaju u administrativnim granicama.

Gornji horizonti su hidroenergetski megaprojekat a koji, kao ideja projekta, datira još iz sredine prošlog vijeka: realizacija je započela 1956. godine, a do rata je završena faza tzv. Donjih horizonata.

Akademik Muriz Spahić, eminentni hidrolog, osnivač Udruženja geografa BiH i bivši dekan Prirodno-matematičkog fakulteta u Sarajevu, upozorava da je „najspornije kod projekta Gornji horizonti to što se intrudira ponor rijeke Zalomke“.

Prema hidrološkim studijama i projektnoj dokumentaciji sistema Gornji horizonti, najveći ponor rijeke Zalomke u Nevesinjskom polju ima kapacitet gutanja vode i do oko 110 kubnih metara u sekundi u periodima visokih voda – količinu uporedivu s protokom srednje velikih rijeka u regionu.

„Ako se Gornji horizonti realizuju, ti izvori neće moći prirodno raditi, odnosno neće imati vodu, jer će se ta voda preusmjeriti na tunel, a odatle na hidroelektranu Dabar“, ističe Spahić. Taj proces se tu ne zaustavlja, već podrazumijeva formiranje akumulacije i hidroelektrane u Dabarskom polju, a zatim daljnje prevođenje voda kroz sistem prema Fatničkom polju, odakle bi završavale u Bilećkom jezeru i rijeci Trebišnjici.

„Govorimo o više od jedne trećine ukupne vode koja će se iz sliva rijeke Neretve preusmjeriti u sliv Trebišnjice i to je problem“, naglašava Spahić, dodajući da je takvo prevođenje voda, prema evropskim direktivama, „zapravo zabranjeno“.

KOBNE POSLJEDICE PO NERETVU U KOJOJ JE VEĆ ZABILJEŽENO ZASLANJENJE

Slična upozorenja dolaze i iz civilnog i naučnog sektora. Ivo Lučić, novinar i dugogodišnji karstolog koji se gotovo cijelu profesionalnu karijeru bavi istraživanjem krških hidroloških sistema u Hercegovini i dolini Neretve, za Valter ocjenjuje projekat Gornji horizonti kao „ne samo rizičan, nego i dalekosežno štetan i vrlo opasan“.

„Mi nismo ni svjesni na koje je sve načine opasan, jer ne znamo što se sve nalazi u podzemlju, niti ćemo ikada saznati. Tko kaže da zna, taj je goli lažov“, izričit je Lučić.

On podsjeća da je ideja projekta nastala sredinom 20. vijeka, u vremenu kada je hidroenergetika bila shvaćena kao nužan alat modernizacije siromašnog i infrastrukturno zapostavljenog društva.

„Te su hidroelektrane u zaostaloj i nepismenoj zemlji bile korak od sedam milja prema modernizaciji i izgradnji javnog standarda“, kaže Lučić, ali upozorava da danas taj argument više ne stoji.

„Danas zagovarati taj pristup znači prezirati sve što smo u međuvremenu saznali o svijetu i prirodi, pa i sistem ljudskih prava koji smo usvojili“, naglašava on, dodajući da ovakvi projekti „oduzimaju neke od najvažnijih elemenata opšteg dobra ovih zajednica, lišavaju našu djecu dobara, a ostavljaju im opustjelu zemlju“.

Prema analizi CEE Bankwatch Networka, „Upper Horizons“ je zamišljen da se gradi u Republici Srpskoj, ali sa izraženim prekograničnim posljedicama – po ključne krške rijeke u Federaciji BiH, ali i po Hrvatsku, posebno deltu Neretve koja već bilježi zaslanjenje. U istom dokumentu navodi se da bi Hutovo blato, Ramsar područje od međunarodnog značaja, moglo ostati s još manje vode nego danas, što vodi ka njegovoj daljoj degradaciji.

Pippa Gallop iz CEE Bankwatch Networka ističe da su „Gornji horizonti mnogo složeniji od klasičnog hidroenergetskog projekta“.

„Sa tri hidroelektrane, nizom brana, dovodnih tunela i kanala, ovaj sistem bi u potpunosti promijenio prirodnu hidrologiju istočne Hercegovine. Njegovi glavni uticaji bi se osjetili na izuzetno vrijednim krškim pritokama Neretve u Federaciji BiH, poput Bunice, Bregave i Bune, dok bi delta Neretve nizvodno u Hrvatskoj ostala s još manje vode, što bi dovelo do dodatnog zaslanjenja i ozbiljne štete za poljoprivredu tog područja“, naglašava Gallop.

Dodaje i da lokalno stanovništvo čija bi zemljišta bila potopljena akumulacijom prve hidroelektrane (Dabar) već prolazi kroz proces eksproprijacije, a u pojedinim slučajevima i gubitka svojih kuća.

„Istovremeno, Gatačko, Nevesinjsko, Dabarsko i Fatničko polje – sva kandidati za Emerald područja koja bi trebala biti zakonski zaštićena prema Bernskoj konvenciji – bila bi pretvorena iz prirodnih močvara bogatih florom i faunom u akumulacije i vještački isušeno zemljište presijecano kanalima“, upozorava Gallop.

JAVNI NOVAC, KINESKI KREDITI I MULJAŽE

Finansijski aspekt projekta Gornji horizonti prati izuzetno visok stepen netransparentnosti i rastućih javnih rizika, upozoravaju i međunarodne organizacije i domaći ekološki stručnjaci.

Pippa Gallop iz Bankwatcha navodi da trenutno „nema podataka o ukupnoj cijeni cijelog sistema“, ali da je „cijena samog projekta hidroelektrane Dabar, prema podacima iz 2021. godine, iznosila 661 milion KM“, uz naglasak da je ta cifra „sigurno znatno porasla s obzirom na kontinuirani rast cijena građevinskog materijala“.

Prema njenim riječima, pokušaji da se dođe do finansijskih informacija nailazili su na institucionalnu blokadu:

„Elektroprivreda RS odbila je da objavi ugovor o izgradnji HE Dabar s kompanijom Gezhouba, kao i ugovor o finansiranju s Exim bankom, iako je riječ o javnom preduzeću, a kredit kineske državne banke garantuje budžet Republike Srpske, pa tu ne može biti govora o komercijalnoj tajni“.

Gallop dodatno upozorava da je ovo „jedan od najmanje transparentnih projekata u javnom sektoru koje smo vidjeli“, te podsjeća da je Republika Srpska izdala garanciju za kredit Exim banke u iznosu od 189 miliona eura, što znači da će „ukoliko ERS ne bude u mogućnosti da ga vrati – to morati učiniti Republika Srpska“.

Posebno rizičnim smatra okolnosti u kojima ERS već posluje, navodeći da kompanija ima „ozbiljne finansijske probleme“ zbog starih termoelektrana, spora oko Ugljevika i loše hidrologije, dok će od 1. januara 2026. dodatni udar predstavljati CBAM, koji će izvoz struje prema EU učiniti manje isplativim.

Kao dodatnu nepoznanicu, Gallop ističe nedavno probijeni dovodni tunel dug 12 kilometara, čija je cijena „najmanje 67 miliona eura“, ali koji „nije bio obuhvaćen kreditom kineske Exim banke“, uz ocjenu da je malo vjerovatno da je finansiran iz vlastitih sredstava ERS-a.

Na slične probleme ukazuje i Vladimir Topić iz Centra za životnu sredinu, koji tvrdi da su se vlasti „enormno zadužile s više stotina miliona te da se i dalje zadužuju da realizuju ovaj projekat“, uz davanje garancija kineskim kreditorima, ali da je „javnosti i dalje nepoznato šta je to tačno otišlo u garancije – da li su to naša zemlja, šume ili vode“.

„To se i dalje krije od javnosti, ugovor sa kineskim bankama o kreditnom zaduživanju. O projektu se priča decenijama, uz to zadnje dvije i po decenije se konstantno ulažu najviše kreditna sredstva, preko milijardu do sad se u različite investicije uložilo, a tek imamo par tunela i počelo se sa gradnjom jedne elektrane i brane. Konstantno se daju ogromna sredstva u projekat, a i dalje je to daleko od realizacije potpunog projekta, što znači da je za očekivati još milionske iznose i stotine miliona u realizaciju“, ističe Topić za Valter.

SVE JE SPORNO: DOZVOLE, STUDIJE, FINANSIJE…

U kontekstu poštovanja zakonskih procedura i rokova, Vladimir Topić iz Centra za životnu sredinuupozorava na niz sistemskih nepravilnosti koje prate projekat Gornji horizonti.

„Rokovi su probijani, a mnoge dozvole su zastarjele i nikada nisu vraćane u ponovnu proceduru, iako je to zakonska obaveza“, ističe Topić, dodajući da su u slučajevima kada su dozvole osporene i oborene pred sudovima, institucije reagovale izdavanjem novih rješenja, bez suštinskih konsultacija.

„Kada smo uspjeli osporiti i oboriti dozvole, Ministarstvo na čelu sa Bojanom Vipotnikom izdalo je nove, bez konsultacija sa lokalnom zajednicom i ljudima na tom području“, navodi on.

Kao posebno alarmantan primjer navodi incident iz jula ove godine na gradilištu HE Dabar, kada je kineska kompanija – izvođač radova – „urušila kavernu, podzemni rezervoar i izvorište rijeke Vrijeka na rubu Dabarskog polja“, izvorište s kojeg se Berkovići i dio Bileće snabdijevaju pitkom vodom.

„Od tada nemaju pitke vode“, naglašava Topić, ocjenjujući poraznim reakciju ERS i njenih čelnih ljudi. Posebno problematičnom smatra izjavu direktora Luke Petrovića, koji je nakon incidenta najavio planove za izgradnju fabrike vode: „Govorimo o projektu za koji su potrebne godine, dok ljudima u Dabarskom polju ni danas nije prioritetno riješeno hitno snabdijevanje pitkom vodom – elementarnom stvari za život.“

Problematično je i to, kako ističe, što se pri projektovanju i opravdavanju zahvata koriste podaci stari i po 50 godina, te da se dozvole produžavaju bez novih postupaka i bez stvarnog uključivanja javnosti.

Kako ističe, „nedostaju adekvatna mjerenja proticaja, nedostaje stvarno stanje biodiverziteta koji je na tom prostoru jako unikatan i endemičan“, te podsjeća da „mnoge riblje vrste žive samo tu i nigdje više, a sada su ovim projektom na spisku za izumiranje, potpuni nestanak“. Topić dodatno ukazuje na sistemski propust u procedurama, navodeći da se tri planirane HE posmatraju odvojeno, iako čine jedinstven sistem.

„Vlasti i ministarstva ih gledaju kao posebne projekte i na osnovu toga rade studije uticaja, što je potpuno pogrešno i namjeran propust“, naglašava on.

Prema njegovim riječima, studije se svode na „neposredno područje oko elektrana, par kilometara“, dok se zanemaruju kumulativni efekti projekta koji zahvataju „skoro cijelu istočnu i zapadnu Hercegovinu, ali i posljedice na deltu Neretve“.

Karstolog Ivo Lučić upozorava da su hidroelektrane u krškim područjima višestruko štetnije od onih u drugim sredinama, jer zadiru u složen i uglavnom nevidljiv sistem podzemnih voda.

„Krš ima nevidljive podzemne ‘katove’ u kojima razina podzemnih voda oscilira od najdublje do površine“, objašnjava Lučić, dodajući da se „99 posto zaliha pitke vode u kršu nalazi u milimetarskim porama u stijenama“. Upravo zbog toga, ističe on, ljudi i čitavi ekosistemi životno zavise od podzemnih voda koje se ne mogu kontrolisati niti precizno izmjeriti.

„Treba znati da se 99 posto zaliha pitke vode u kršu nalazi u milimetarskim porama u stijenama, do kojih speleolozi ne mogu doći. Imamo evidencije podzemnih voda dvije hiljade metara pod morem, a u Nevesinjskom polju je izmjerena oscilacija podzemnih voda od 312 metara, što je najviše do sada zabilježeno u svijetu“, dodaje Lučić.

Posebno naglašava da je Dinarski krš „biološki najbogatije podzemno stanište u svijetu“, u kojem postoji više podzemnih vrsta nego na cijelom sjevernoameričkom kontinentu. Upozorava da sada „hidro-akumulacijama ostavljamo te životinje bez životnog prostora“, jer se mješovita podzemna staništa kilometrima uzvodno pretvaraju u vodena, a nizvodno u suha.

Ideju da se prirodni režim voda „izravna“ tokom cijele godine naziva pogrešnom. Takav pristup, zaključuje Lučić, jednak je „lobotomiji prirode“, jer nasilno briše prirodne oscilacije bez kojih krški ekosistemi ne mogu opstati.

Bankwatch navodi se da je planirana instalirana snaga HE Dabar 160 MW (uz Nevesinje 60 MW i Bileća 32 MW), ali i da očekivana godišnja proizvodnja Dabra — prema dokumentu — iznosi oko 251,8 GWh, što je tek mali udio u ukupnoj proizvodnji električne energije. Drugim riječima: veliki rezovi u prirodnom sistemu za relativno ograničen energetski dobitak, uz dodatni rizik klimatski promjenjivih hidroloških uslova.

ŽALBA BERNSKOJ KONVENCIJI: ŠTA KRIJU VLASTI RS

Bernska konvencija je međunarodni ugovor Savjeta Evrope o zaštiti divlje flore, faune i njihovih prirodnih staništa, kojim su države potpisnice obavezne da spriječe uništavanje područja od posebnog evropskog značaja. Bosna i Hercegovina je potpisnica ove konvencije i dužna je da njene odredbe primjenjuje u praksi, posebno kada su u pitanju veliki infrastrukturni projekti s potencijalno trajnim posljedicama po prirodu i biodiverzitet. U slučajevima ozbiljnih sumnji na kršenje, Sekretarijat Bernske konvencije može pokrenuti formalni nadzorni postupak protiv države.

Zvanični odgovor vlasti BiH na žalbu zbog projekta Gornji horizonti upućen je Sekretarijatu Bernske konvencije krajem jula 2025., nakon što je u septembru 2024. zaprimljena prijava zbog prijetnje staništima i zaštićenim vrstama. Dokument je Sekretarijatu dostavio nacionalni kontakt-punkt Bernske konvencije za BiH, u ime nadležnih institucija Republike Srpske. Žalbu su ranije podnijeli Aarhus centar u BiH, Centar za životnu sredinu, RiverWatch, CEE Bankwatch Network i EuroNatur, upozoravajući da je izgradnja hidroenergetskog sistema Gornji horizonti, prije svega hidroelektrane Dabar, u suprotnosti s Konvencijom o zaštiti evropske divlje flore i faune.

U prijavi se navodi da su ekološke dozvole izdavane i obnavljane na osnovu zastarjele i metodološki slabe studije uticaja na okoliš iz 2012. godine, bez izrade nove procjene i bez stvarnog učešća javnosti, iako je riječ o projektu s očiglednim kumulativnim i prekograničnim posljedicama.

Vlasti RS u svom odgovoru tvrde da je projekat planiran još od sedamdesetih godina prošlog vijeka, da je uvršten u sve važeće prostorne planove i da su sve procedure sprovedene u skladu sa zakonima. Posebno naglašavaju da je obnova ekološke dozvole 2022. godine bila zakonita i javno objavljena, te da su Federacija BiH i Hrvatska, kako navode, bile obaviještene u skladu s Espoo konvencijom o prekograničnim uticajima.

Međutim, u istom dokumentu institucije RS priznaju da u vrijeme planiranja i odobravanja projekta nisu raspolagale potpunim i ažurnim podacima o vrstama i staništima u Dabarskom i Fatničkom polju. Upravo to priznanje otvara ključno pitanje: da li je megaprojekat s potencijalno dalekosežnim i prekograničnim posljedicama odobren bez dovoljno informacija o biodiverzitetu i stvarnim ekološkim rizicima.

U pogledu poštovanja domaćih zakona i međunarodnih obaveza, Vladimir Topić iz Centra za životnu sredinu upozorava da projekat Gornji horizonti prati niz ozbiljnih kršenja preuzetih obaveza Bosne i Hercegovine.

„Prekršene su obaveze po osnovu Arhuške konvencije, koju je BiH potpisala, a koja garantuje pravo pogođenim zajednicama na informisanje, učešće u donošenju odluka i pravnu zaštitu“, naglašava Topić.

Uz to, upozorava da se projektom zadire u područja od evropskog značaja za zaštitu prirode: „Dešava se uništavanje nekoliko područja od interesa za zaštitu čitavog Evropskog kontinenta po osnovu Bernske konvencije, koja je prepoznala Dabarsko, Fatničko i Nevesinjsko polje kao područja za koja se treba uspostaviti zaštita i očuvanje, a ne ovakve invazivne promjene u prostoru.“

Topić podsjeća da je BiH potpisnica Bernske konvencije i da je žalba već upućena Sekretarijatu nadležnog komiteta, uz realnu mogućnost otvaranja formalnog slučaja.

 „Sve se to sutra može vratiti kao obaveza kada se budu ispunjavale obaveze pristupanja EU, posebno u okviru Poglavlja 27, ali i kada dođe do ispunjavanja kvota za zaštitu prirode, koje podrazumijevaju zaštitu najmanje 30 odsto teritorije“, upozorava on.

Iako je odgovor vlasti pisan kao odbrana projekta, same institucije u njemu priznaju da se Gornji horizonti realizuju u području izuzetno složene krške hidrologije, uz visok stepen neizvjesnosti i bez cjelovite procjene kumulativnih efekata čitavog sistema. Oslanjanje na prostorne planove i studije stare više decenija, uz izostanak savremenih podataka o biodiverzitetu i klimatskim promjenama, ukazuje da su ključne odluke donesene bez potpune naučne osnove – ne na principu predostrožnosti, već na administrativnom kontinuitetu i proceduralnom minimumu.

IZMEĐU GRADNJE I OTPORA – IPAK SVE JOŠ NIJE GOTOVO

U Nevesinjskom polju priča o Gornjim horizontima odavno nije samo priča o vodi, već i o zemlji i ljudima koji na njoj žive. Izvještaji s terena govore o procesu eksproprijacije koji dio stanovništva opisuje kao nepregledan, neujednačen i nepravedan – nekome je zemljište plaćeno više, nekome manje, a mnogi ni danas ne znaju hoće li morati napustiti svoje kuće.

„Žao mi je da se selim odavde. Ovdje smo 50, 60 godina, ni sama ne znam koliko. Još uvijek ne znamo hoćemo li morati da se selimo. Ako brana bude blizu korita, možda i nećemo. Još uvijek ne znamo ništa“, rekla je ranije za portal Spin Info Ranka Čolović, stanovnica u blizini brane Pošćenje.

S druge strane, načelnik opštine Nevesinje Milenko Avdalović javno priznaje da će „oko stotinu porodica“ iz rejona sela Biograd morati napustiti svoja imanja, ali istovremeno tvrdi da će opština imati finansijsku korist od projekta, procjenjujući godišnje prihode na „oko milion KM“ i otvaranje „oko stotinu novih radnih mjesta“.

Iako uvjerava da „Gornji horizonti neće imati negativan uticaj na donju Hercegovinu“, Avdalović u istoj izjavi priznaje da „nema stručne kompetencije iz ove oblasti“, dodajući da „ekološke dozvole za gradnju nisu dali vjetrovi, već naučni instituti i stručni ljudi“, bez preciziranja ko je i kako procjenjivao dugoročne i prekogranične posljedice projekta. 

“Kada je u pitanju otkup zemlje u Nevesinjskom polju, bilo je mnogo nepravde po lokalno stanovništvo. Jedni su dobili kompenzaciju za zemljište koje se koristi za projekat ili će biti potopljeno, dok drugi još nisu dobili isplatu, a ljudi na terenu nam stalno govore da su jedni dobili po jednoj cijeni, dok su drugi po znatno većoj, uz to ima slučajeva gdje su pojedini dobili bez da će im zemlja biti potopljena u budućoj akumulaciji na rijeci Zalomci”; ističe Vladimir Topić iz Centra za životnu sredinu, koji ukazuje i na izostanak ozbiljne međunarodne reakcije, posebno iz Hrvatske, iako su posljedice projekta prekogranične.

Iako vlasti u Republici Srpskoj poručuju da je projekat Gornji horizonti nepovratan, međunarodne organizacije i dio javnosti tvrde da prostor za njegovo zaustavljanje i dalje postoji.

Pippa Gallop iz CEE Bankwatch Network kaže da, iako je HE Dabar u izgradnji, „dok ne budu izgrađene i puštene u rad – nikada nije prekasno“. Ona upozorava da se „posebno u krškom terenu, tokom gradnje mogu dogoditi nepredviđene situacije koje mogu dovesti do promjene planova“.

Gallop naglašava i da treća planirana HE Nevesinje čak nema ni koncesiju niti izdate dozvole, tako da se njenoj izgradnji svakako može stati u kraj“. Čak i ako bi elektrane bile izgrađene, dodaje ona, određene promjene u režimu protoka vode bi i dalje bile moguće, “ali bi opcije bile ograničene, a značajna šteta već bi bila učinjena“.

“Radove bi trebalo zaustaviti kako bi se provela ažurirana procjena uticaja na okoliš za cijeli projekat, uključujući nova terenska istraživanja i ozbiljne konsultacije s Hrvatskom i Federacijom BiH. Jasno je da vlasti Republike Srpske to neće učiniti dobrovoljno, zbog čega su pravni postupci i politički pritisak ključni”, zaključuje Gallop za Valter.

Otpor projektu više nije ograničen samo na ekološke organizacije. Vijećnik Gradskog vijeća Mostara Haris Nazdraić upozorio je nedavno da bi Gornji horizonti mogli predstavljati najveći ekološki izazov za Mostar i južnu Hercegovinu“, pozivajući se na obaveze iz Espoo konvencije o prekograničnim uticajima, te zatražio da Grad Mostar formalno zatraži svu relevantnu dokumentaciju, inicira saradnju s lokalnim zajednicama u BiH i Hrvatskoj i pokrene izradu nezavisne hidrološke studije sliva Neretve.

Istovremeno, mladi aktivisti i aktivistkinje okupljeni kroz Akademiju Političke Odgovornosti Fondacije Boris Divković usvojili su prije nekoliko dana deklaraciju u kojoj Gornje horizonte nazivaju „jednim od najkontroverznijih hidroenergetskih projekata u Evropi“.

Nakon obilaska Blagaja, Nevesinjskog i Dabarskog polja, Stoca i rijeke Bregave, upozorili su da projekat prijeti „devastaciji riječnih ekosistema Bune, Bunice, Zalomke, Bregave, Neretve i Hutovog blata“.

„Urgiramo javnost, institucije, vladin i nevladin sektor da se posvete sprječavanju ovog štetnog projekta“, poručili su iz Fondacije Boris Divković.

Karstolog Ivo Lučić ipak smatra da se projekti poput Gornjih horizonata ne mogu učiniti prihvatljivim naknadnim tehničkim korekcijama, jer im je polazna logika pogrešna.

„Projekt poput Gornjih horizonata je nepopravljivo štetan i nema nikakvih mogućnosti da se popravi i dovede do ekološki prihvatljive forme”, iričit je Lučić.

On podsjeća da su i raniji hidroenergetski projekti imali studije uticaja na okoliš koje su tvrdile da će „sve biti u redu“, ali se pita: „Tko je onda uništio 30 posto svjetskih staništa i doveo do najvećeg gubitka bioraznolikosti u posljednjih 70 milijuna godina?“

Sve to pokazuje da Gornji horizonti još nisu zatvorena priča, već otvoren politički, pravni i društveni sukob čiji ishod i dalje zavisi od pritiska javnosti.

Na papiru, vlasti RS tvrde da sve ide po planu. Na terenu, dio radova je već „otišao predaleko da bi bio zaustavljen“, kako se često može čuti u javnim interpretacijama zvaničnika RS i Elektroprivrede RS. Ali upravo tvrdnja da je nešto otišlo „predaleko“ u demokratskim društvima ne znači kraj rasprave, već novi alarm, s ključnim pitanjem: ko je, kada i na osnovu čega odlučio da prirodni resursi, međunarodno zaštićena područja i životi lokalnih ljudi mogu postati kolateral jedne investicije?

Izvor:Valterportlal.ba